Magazin > Pismo Tamása Freia > Roboti-baristi? To je budućnost?

robotarm shutterstock_1155171715.jpg

ROBOTI-BARISTI?
TO JE BUDUĆNOST?

ft_írása_portré.jpg

Br. 5  •   Tamás Frei
 

Nešto se događa…novi i novi valovi covid pandemije, nesigurnost stalnih zatvaranja u ugostiteljstvu i sve više mladih koji napuštaju svijet „teškog rada“ (jer je život sve dragocjeniji, budućnost je sve nesigurnija, dakle nema smisla štedjeti, stavljati na stranu, ustrajno raditi, živjeti s ambicijom), dakle sve zajedno, ugostiteljska mjesta širom svijeta uvlači u sve ozbiljniju situaciju! Što će biti s tim? Kuda idemo?

robotbarista shutterstock_1419716087_small.jpg

Caito Potatoe je ime te ljutite mlade djevojke koja je prije pet godina bjesnila u postu na Facebooku pregledanom milijun puta, jer jednu noć nije dobila sladoled u svom omiljenom McDonald's-u. Jer se opet pokvario aparat za sladoled. Tako da je njena „žudnja za sladoledom“ kako ju je nazvala, ostala nezadovoljena. Stvar je zapravo dosta komplicirana. Zbog aparata koji se stalno kvari danas se odvija parmilijunska parnica između McDonald’s-a i jedne hakerske tvrtke. Postoji puno aspekata cijele stvari, na primjer koliko često i kako treba dezinficirati aparate u restoranima jer može doći do kvarenja hrane, a tako i bolesti. Tko ih smije servisirati, s kojim dozvolama, i tako dalje i tako dalje. Koliki je gubitak ako kolega koji je došao prije par tjedana pokvari aparat? I kada ga se ukori, hoće li dati otkaz? Na koga bi se zapravo trebala ljutiti Caito Potatoi dok žudi za sladoledom? Na koga bi trebala vikati? Od svega toga, široj javnosti je možda najzanimljivije to što se kroz parnicu pokazala učestalost otkaza u McDonaldsu (zbog toga se mnogo puta u tom lancu brze hrane aparat za sladoled kvari, pa ponekad deset posto njih ne radi, jer neiskusno osoblje koje se često mijenja griješi prilikom dezinfekcije, pa aparat za pripremu McFlurry sladoleda ne radi.)

Naravno slična je situacija i u ostalim lancima fast food restorana. Mladi smatraju da u njima više nije „cool“ raditi. Godišnji tempo izmjena ponekad dostiže i 100-150 posto, odnosno postoje restorani gdje se svakih 8 mjeseci promijeni cjelokupno osoblje.

Nedavne američke novine bile su prepune izvještaja o tome da mnogi ne otvaraju restorane, kafiće i bistroe. Nitko ne želi raditi u njima. Nitko nema volje. Zaposlenici svakodnevno u grupama i čoporativno daju otkaze. Radije idu u dostavljače pizze, vrtlarske poslove, tetoviranje ili pak u supermarket pakirati robu. Traže takve poslove za koje smatraju da im možda novi val koronavirusa neće naštetiti. Dakle pizzerija će se vjerojatno morati zatvoriti, ali će se kućna dostava i dalje odvijati. Tako da će dostavljača trebati! K tome, posao je slobodniji, odgovornost manja, i taj mladi čovjek koji prihvati takav posao postaje samostalniji s vremenom i rasporedom.

Robot iza pulta jednog moskovskog

automatiziranog kafića

Roboti obavljaju i „ne volim“ poslove

Slična je situacija i u kafićima diljem svijeta. Zato se događaju važne stvari. Kako je koronavirus ubrzao promjene na mnogim drugim područjima, tako se i na ovom frontu sve mijenja galopirajućim tempom. Dnevno stižu novosti o novitetima u tehnologiji konzumiranja kave, koji slute na istiskivanje „ljudskih resursa“. Na nestanak tog izvora opasnosti, da iz dana u dan otvaranje kafića ovisi o hiru tima barista hoće li se pojaviti na poslu. Pa se prema tome mijenja i samo mjesto. Kako se aktivnosti iz ureda masovno preusmjeravaju (ponovno zahvaljujući koronavirusu) prema radu od kuće, tako nastaju coffice-i, koji predstavljaju savršeni prelazak između kafića i ureda, ugodni prostori za rad koji potiču produktivnost. U njima već stvarno nije potreban barista, ali je potrebna kava. Novost kalifornijske tvrtke Wilbur Curtis od prije par mjeseci je aparat za kavu pod imenom Genesis, koji može pokrenuti i barista, ako je tamo (na njemu se mogu podesiti razne dužine kuhanja, finoća mljevenja i tehniku parenja mlijeka), ali ako pri ruci nema nikoga, aparat se pretvara u „hands free“ automat. Dakle kolege u coffice uredima (u manjku barista) ne ostaju bez kave. Paralelno s tim, tržište preplavljuju aparatima za kafiće, s kojima računaju na to kako će gostima naravno trebati barista da im pripremi kavu, dakle u kafiću im je potrebno „osobno iskustvo“ (djelomično zato tamo i odlazimo), dok u cofficima budućnosti nije potrebno toliko osoblja koliko ga je potrebno u današnjim kafićima.

Kod nas u Cafe Frei-u na primjer, caffe bar od otprilike 100 m kvadratnih nosi tim od otprilike 5-7 članova, ovisno o prometu. Oni naprave jako puno posla kojeg „ne vole“. Zbog kojeg bi, da ga ne trebaju raditi u budućnosti, svoj posao sigurno smatrali kreativnijim i još bogatijim. Naravno bilo bi ih manje!

Točenje mlijeka je gotovo umjetnost, postoje natjecanja barista iz latte arta, ali parenje mlijeka?

Kako sada već postoje nebrojeno takvih aparata zašto se ne bi moglo probati riješiti taj zadatak u kafićima korištenjem aparata s automatskim parenjem mlijeka. Robotizirati tu fazu posla?

Novitet u La Marzoccu, oparivač mlijeka, to na primjer sjajno rješava. Je li to dobro, ne znam! Ići prema „hands free“ kafićima...prema svijetu potpuno automatiziranih coffica.

Gdje ne postoji netko koji bi prao suđe, tako da (što je moje zadnje iskustvo iz Londona) ti specialty kafići daju napitke u papirnim čašama koje se mogu baciti, dok prije pandemije koronavirusa nisu radili drugo nego, iz neobičnih porculanskih šalica ujutro posluživali mlade, ekološki osviještene goste. Sada papirnate čaše, jednokratne žlice i viljuške za kolače možete baciti u ogroman koš ispred vrata.

Mlađa generacija voli ispijati kavu, to je sigurno, ali prema ovom što vidimo, pripremati je - već nešto manje. 

robotbarista shutterstock_2019546851_small.jpg