Magazin > Pismo Tamása Freia > Gdje su nestali baristi umjetnici?

AdobeStock_238797359_.jpg

GDJE SU NESTALI BARISTI UMJETNICI?

IMG_4348.jpg

Br. 6  •   Tamás Frei
 

Mjesto radnje je Miami Beach, prije par tjedana. Snježno bijeli Porche staje, za volanom djevojka od kojih 25 godina. Ona i dečko istovremeno izlaze iz vozila, oboje u trenirkama. Petak je, kasno prijepodne, 11 sati.
 

panther.jpg

Autom ne staju između parkiranih auti koji stoje s obje strane ulice, već točno posred ceste između traka, bahato, „na sva četiri“. Očito je da ih nitko ne interesira, opušteno hodaju prema „new wave“ Panther Coffee-u, najskupljem kafiću u kvartu. Dva auta koče kako bi ih propustili prema terasi, ali njihov oštar, škripav zvuk kočenja uopće ih ne zanima, ne gledaju u tom smjeru niti ne skreću pogled, samo nastavljaju dalje prema svojoj kavi.

Privukli su pažnju već kada su se pojavili, kada su parkirali posred ceste. Pred nama paradiraju dva primjerka „privilegiranih“ (na engleskom za njih koriste riječ  „entitled“), podijeljenog, segregiranog američkog društva. Imaju privilegiju da stanu posred ulice, bivaju posluženi i, već na početku svoje odrasle dobi dobiju od svega samo najbolje. Uživaju u vrhunskoj kvaliteti, počevši od automobila do kave, bez obzira jesu li to zaradili ili ne.
Pitanje „jesu li to zaradili“, je pitanje koje nas može odvesti daleko, budući da na njega Amerika tek treba pronaći odgovor, kako i zašto se to dogodilo? Odakle njima zapravo novac? Tom mladom paru, ako ga uopće imaju? Odnosno jesu li Porsche isplatili ili ga bez problema plaćaju na leasing. Kako je moguće da u američkom gospodarstvu pogođenom covidom zbog kojeg se panično traži svaki kupac, u Americi u koju se upumpalo tisuće milijardi besplatnog novca, bez ikakvog početnog kapitala preuzeti, odnosno hoću reći „kupiti“ jedan takav auto pod takvim uvjetima da prvu godinu za njega plaćaju samo mjesečne rate. Štoviše, „kupci“, dvadesetpetogodišnja djevojka i momak doslovno na poklon dobivaju dvije tisuće dolara gotovine, iz zahvalnosti što su odabrali Porsche. Oni su ti koji su smanjili zalihu, a ne njihova konkurencija Mercedes ili Jaguar.
Hvala, thanks, dužnici smo vam.


 

miamibeach AdobeStock_223696120_.jpg

Ali jedno takvo parkiranje nasred ceste ipak je neobjašnjivo, kako Amerikanci koji žive u sedamdesetogodišnjem prosperitetu i prekomjernoj proizvodnji mogu to postići? Kako?
Naravno tome treba dodati neki kreativni posao (to je sada druga magična riječ u slučaju mlade generacije u Americi: „creative class”, treba biti dio njega, pa onda možete postati „entitled”), i tada se čovjek vrlo brzo navikne na stat-ću-gdje-želim osjećaj, ulazak u kafić bez pozdrava, nadmoćnost, čekanje za posebnim malim stolom na već preko mobitela plaćenu kavu. To je uveo i Cafe Frei, ali u Mađarskoj se usluga „dobijem i nosim”, odnosno- pick-up, jedva koristi. Ali to je danas tako u američkim new wave kafićima, još prije par godina domaće, tople atmosfere, s latte artom koji je oduševljavao sve. Mukla tišina i pick up.
Par iz Porschea nogama odguruje vrata (za kvakom se od vremena covida više nitko ne usuđuje posegnuti, donji dio vrata je već prilično napukao), ulaze u hladan prostor, ali ni ne pogledaju prema tu i tamo kojem „home office” kreativcu nagnutom iznad svojeg laptopa. To je nijema tišina svijeta „cofficea”, stopljenih ureda (office) i kaf(ića) (cofee), novog doba zajednice individualaca, gdje je svatko sam, eventualno u društvu psa koji leži pored njegovih nogu, i provodi dane buljeći u svoj monitor.
Par u trenirkama, momak i djevojka, očiti su primjer, oni dolaze zajedno, ali odmah i odlaze. Dobivaju dvije ledene kave pripremljene na svoje ime, skoro pa polulitarske, s puno mlijeka, pune kocaka leda, tobožnju „specialty” kavu, u kojoj je i tako nemoguće osjetiti nijanse okusa zrna afričke kave, ručno brane na plantaži u Burundiju, prije otkoštavanja 12 sati sušene na suncu i pažljivo pržene, jer su mlijeko i kockice leda u toj kavi ubile sve. Usprkos tome mladima koji parkiraju posred ceste se podrazumijeva platiti skoro dvostruko više za njih, nego što bi platili da su negdje drugdje kupili ledenu kavu od pola litre (naravno okus kave ni ovdje ne mogu osjetiti, ona samo služi da ledenu splačinu pofarba u smeđe, znači po meni takvu kavu mogu kupiti i na automatu), ali suština je u tome da i od te dobiju najbolju, bez obzira mogu li osjetiti okus ili ne. Jer imaju tu privilegiju.
Preuzmu, baristu više ni ne pozdrave, a prije dvije godine bi mu rekli da je kava postala cool. Jer je prije dvije godine ovdje svijet bio drugačije mjesto. Tada su se pile kraće kave, svi su bili oduševljeni latte artom, u kakvim se sve lijepim formama mlijeko može ulijevati u naše šalice, jer bi prije dvije godine sjeli popiti kavu, prije dvije godine ovdje je sve vrvilo životom, zveckale su šalice, šištao je pjenjač mlijeka, i zato je bilo cool biti barista, penjati se po ljestvici s dna kreativnog „classa”. Raditi u kafiću bilo je cool, jer je ovdje svatko bio umjetnik, s kapom, u Brooklin-New York stilu, s tetovažama profesionalnih tatoo umjetnika na ruci koja seže prema poluzi za paru.  
Umjesto toga jedna crna, pretila djevojka, priprema vodenaste ledene kave, pet stepenica niže na ljestvici, radi u nijemoj tišini u svijetu Porschea, bezličnih telefonskih aplikacija, dostavljača na biciklima, jer se sad baristi susreću samo s njima, oni pozdravljaju, dostavljači, oni su im mušterije, njihovi ravnopravni, iliti „radnička klasa”, na ovom podijeljenom, segregiranom američkom putu. Biti barista ponovno je postao posao, a ne umjetničko zanimanje. Radno mjesto marljivih, u najboljem slučaju za posao osposobljenih mladih ljudi, koji taj posao ili vole ili ne. Toliko, maksimalno toliko i ništa više od toga...
Ovo pismo je bilo opis trenutka. O tome sam htio pisati. To je to.
Takav je sada put new wave američke „kulture kave”, nakon covida izblijedjele, utišane i hladne.



 

116275_9515_56c8e4f4-5056-a36a-0b6ff5d6e054a6a7.jpg
panther2.jpg
AdobeStock_202776348_.jpg