Magazine > Pismo Tamása Freia > Gorko slatka Dolce Vita Kava
GORKO SLATKA DOLCE VITA KAVA
Br. 2 • Tamás Frei
PANORAMA ITALIJE NAKON KORONAVIRUSA
„Bilo je dosta, toliko se više ne može raditi“- Žali se nadja, uvijek uređena i nasmiješena, poletna Talijanka, negdje možda prema četrdesetoj, koja je za mene utjelovljenje savršenog talijanskog ugostitelja. Zna za mene, već smo razgovarali o tome, da se negdje daleko u Ungheriji i ja bavim kavom. Štoviše stalno se dogovaramo da ćemo jednom stvarno i otići zajedno u Nicu, pedeset kilometara od bordigere, preko talijansko-francuske granice, gdje se, mjereći od nadjinog aparata za kavu nalazi najbliži pogon Cafe Freia.
Ali još nikada nije našla vremena. Nadja stvarno stalno radi, ona otvara, zatvara, poznaje svakog gosta, pozdravlja sve, pogledom pregledava prostor, vani i unutra, jednim potezom prsta usmjerava bariste, konobare, sve. Čisto, kao u kemijskoj čistionici, savršeno vodi caffe bar koji je od svojih roditelja naslijedila na Corso Italia, prekrasnoj glavnoj ulici Bordighera. Pored nje je njen rođak, vlasnik aperitiv bara u kojem su mještani običavali navijati za Juventus na stolicama iznesenim na ulicu.
Sastaju se redovito, Nadja i njezin rođak, spajaju se, čaše se miješaju, kave, komadi pizze, najmanje pedeset metara glavnom ulicom proteže se njihovo obiteljsko carstvo. Jedan drugi rođak ima bio trgovinu, također na Corso Italiji i treći, kafić, dva bloka dalje.
Nadja
Nadja je ipak umorna. Dosta joj je koronavirusa, on ju je iscrpio. Ovo što se dogodilo s njom savršen je primjer sudbine talijanskih kafića (danas), dobro pokazuje beznađe u koje su se mnogi od njih upleli zbog epidemije. Ako bih htio opisati situaciju kroz mađarske naočale, onda je možda najvažnija razlika u tome što su Talijani osjetili, točnije i danas to osjećaju u vezi s virusom. Koliko su se uplašili. Koliko se boje. Koliko se nisu usuđivali i ne usuđuju se ponovno živjeti.
Situacija se naravno mijenja, iz dana u dan, iz tjedna u tjedan, ali u srpnju, kada sam se nakon gotovo jednu godinu ponovno susreo s Nadjom svakodnevna atmosfera je bila upravo takva.
Talijani dugi niz tjedana nisu mogli ni svoje pse povesti u šetnju više od stotinu metara od vrata svoga stana. Nisu se mogli baviti sportom na ulici, nisu mogli praktički ni izaći, kad su na TV vijestima vidjeli da su u sjevernoj Italiji vojni kamioni prevozili žrtve virusa kako bi ih pokopali u drugim gradovima, jer je krematorij u Bresci, na primjer, bio pun. Nisu bile pretrpane samo bolnice nego i groblja..
Nakon toga teško je ponovno krenuti, pogotovo ugostiteljstvo!
Na terasi je opet živo
Nadjin cappuccino
Prema talijanskim pravilima stolove su u restoranima i caffe barovima morali toliko udaljiti, da su u šezdeset milijunskoj državi morali izbaciti 60 posto stolova svojih ugostiteljskih objekata. To je - prevedeno - 60 posto prihoda...
Profitabilna djelatnost postala je odmah i smjesta nemoguća. Tko je mogao, nije ni otvorio. I tko god je morao, jer se mučio s najamninom koju je ionako još trebalo platiti ili, recimo, sa ponekim bankovnim kreditom, taj nije zvao nazad pola svojih zaposlenika već je pokušao uštedjeti na njima i počeo je gotovo sve raditi sam. Talijanski zakon ostavlja vlasniku slobodu manevriranja u ugostiteljstvu, ali samo prema sebi. Sati zaposlenika, plaće, prekovremeni rad, obavijesti i tisuću drugih stvari prilično su strogo regulirani, ali koliko sati zapravo rade i što točno rade, to zakon slabo uređuje.
Naime Nadja umjesto barista i konobara koje nije zvala nazad, radi samo toliko, koliko može.
Štedi na njihovim plaćama, trudeći se održati na životu s puno manje stolova, preživjeti s četrdeset posto prometa i prihoda, ali radi doslovno od jutra do sutra. U sedam ujutro otvara i zatvara u deset sati navečer. 15 sati rada dnevno ... odnosno 17, ako računate jutarnje grijanje aparata za kavu, pečenje peciva i čišćenje nakon zatvaranja!
U srpnju su Talijani (ovaj dio je isto priča za sebe) odmah spustili na obalu na ljetovanje, jer su se morali odmoriti od tri mjeseca izmorenosti koronavirusom. Boravka kod kuće, karantene.
U Italiji je situacija bila drugačija nego u Mađarskoj. Talijani su, iako kasno, dobili od države oko 60 posto njihovih prijašnjih plaća. Nisu za to morali ništa učiniti. Novac je samo dolazio na njihove račune od države. Štoviše, s druge strane granice, Francuzi su mogli u džep staviti gotovo sto posto njihove zarade prije virusa. U Cafe Frei-u u Nici na primjer, baristi su gotovo tri mjeseca sjedili kod kuće i na njihove bankovne račune je stizao novac. Njihova puna plaća.
To jest ... kad se život ponovo pokrenuo, većina je imala novac da nastavi tamo gdje su stali ... s potrošnjom. Kafići su se odmah napunili, napunila se i Nadjina terasa. Problem je bio samo u tome što zbog udaljenosti nije bilo toliko stolova koliko bi ih trebalo biti za isplativ rad.
„Tamás, toliko bi rado radila s tobom, ali samo osam sati dnevno” – rekla je tada Nadja, uz duboki uzdah, ni ne misleći o neostvarivosti te rečenice, kada nas je ugledala među ostalima koji su čekali stol.
Naime, radi za ništa. Radi za nulti saldo. Tada, u takvom smo se trenutku susreli s njom. Bila je subota ujutro, sjećam se, oko deset sati, potencijalni gosti poredali su se na ulici kako bi sjeli na oskudnu terasu. Ciao, Ciao, pozdravila je Nadja sve, pojurila, skupila prazne šalice, mela, kuhala kavu, usmjeravala rođakovu kćer koja joj sada pomaže, požurite, učinite to i to, a zatim razgovarala s pomoćnicom bariste koju je privremeno angažirala za studentske poslove. U međuvremenu su se nadvili oblaci nad njenom glavom, iako je sunce sjalo blistavo. Nisam joj počeo pričati o našoj situaciji. O stvarnosti Istočne Europe, da kod nas nikome nisu dijelili besplatan novac, da smo preživjeli od ušteđevine, dok polako imamo istu stopu nezaposlenosti kao i na zapadu. Povrh svega, na istoku su smanjili plaće, pa se nema iz čega energično ponovno pokrenuti ... potrošnju.
Problem je velik!
Ne samo u ugostiteljstvu, već u gotovo svim područjima, diljem Europe!
Tako da, ovo nije veseli zapis. Jer se nigdje ne nazire izlaz, put natrag. Neće biti kao prije, ali nije ni ovako dobro, jer niti ovako ne može ostati, kao što je sada.
Dva dana kasnije večerali smo u ljupkom malom restoranu u jednom oronulom gradiću na talijanskoj obali. Kad sam htio platiti, gospođa koja je vlasnik-konobarkuhar u jednoj osobi, je nestala. Kao da je njena kćer njena nasmijana pomoćnica, a muškarac koji je isto tako radio kao konobar, možda jedan od rođaka. Govorili bi tako toplo i ljubazno jedni s drugima usred radne vreve, kako samo članovi obitelji to mogu.
Nakon deset minuta počeo sam tražiti damu, račun sam odnio sa sobom s terase u restoran, htio sam platiti i ići. Našao sam je u kutku, naslonjenu na jedan od stolova. Zaspala je, toliko je umorna bila ...
