Magazin > Pismo Tamása Freia > „Fotograf duše“ i kava
„FOTOGRAF DUŠE“
I KAVA
Br. 4 • Tamás Frei
Početkom 90-ih on je bio prvi poznati fotograf, kojeg je kambodžanski kralj nakon građanskog rata pustio u zemlju. Rad Steve Mccurryija je već tada bio cijenjen diljem svijeta, pa je tako Norodom Szihanuk nakon što se vratio na tron, dopustio da nakon režima Pola Pota i Pariškog sporazuma koje je označio kraj vijetnamske okupacije, kao prvi može napraviti foto album u gotovo potpuno zatvorenom Angkor Watu, desetljećima drijemajućem u snu, poput Trnoružice.
I kasnije se volio vraćati, nanovo i nanovo fotografirati tisućljetne ruševine, u kadar dobiti redovnike koji žive povučeno i meditiraju, tako da kad sam tražio intervju s njim, dao mi je termin tamo. Ako otputujemo tamo možemo se susresti, rekao je.
Par tjedana kasnije već smo zajedno šetali između ruševina i redovnika u narančastim haljinama, u rukama mu je bio fotoaparat i prst uvijek na „okidaču“. Razgovarali smo tako da mu je pogled stalno i lagano šarao „krajolikom“, što je kod njega označavalo povezano stanje čovjeka, zemlje i izgrađenog okruženja.
I onda odjednom, kao da je pored mene nešto eksplodiralo, elementarno snažan ljudski zanos, Steve Mccurry je poput lavine pao na koljena, neobičnim pokretom, kao da se nadvio ispred divlje životinje koja nas napada, pao je, spustio se, odgurnuo se u mjestu , naciljao i zatim samo stiskao i stiskao okidač aparata. Poput automatske puške okidao je fotografije. To je trajalo možda dvije sekunde. Završilo je jednako brzo kao što je i započelo. MCCURRY se nije pomaknuo, spustio je aparat.
STEVE MCCURRY
„Jesi li vidio?“- pogledao me, dok je pokazivao na redovnika u narančastoj haljini u zalasku sunca -„njegov pogled, taj trenutak, tamo, kad je u njemu zasjala sudbina?“”
Ja naravno nisam vidio, uopće nisam primijetio. Čovjekovu dušu dok je šetao... Ali zbog toga je on jedan od najpoznatijih fotografa svijeta. Jer on primjećuje ono što mi ne.
Kao mlad, 29-godišnjak, stupio je na vrlo opasnu pozornicu svjetskih ratnih fotoreportera. Zamaskiran se odvažio u Afganistan u vrijeme sovjetske invazije, gdje je napravio dramatične snimke jednog gradića bombardiranog do ruševina. Fotografije su mu objavljene u svim značajnijim svjetskim časopisima, a Steve McCurry dobio je za njih zlatnu medalju Robert Capa, Oscara ratnih izvjestitelja.
Zatim je 1984-e došao portret afganistanske djevojčice, par zelenih očiju, u kojima je zamrznuta sva drama života izbjeglica izvan domovine. Na slici koje će postati najčešće objavljivana fotografija kraja dvadesetog stoljeća, nalazi se sve što Steve McCurry naziva „povezanim stanjem“ ljudskog života. I što konstantno traži.
Odraz duše zatočene sudbinom.
I kada ga je nekoliko godina ranije Lavazza molila, da putuje po Južnoj Americi, Africi i Aziji putevima kave, i pokuša u kadar dobiti izvorište kave, McCurry je tražio isto to.
Sudbinu, dimenzije krajolika i čovjeka, te trenutke i poglede u kojima vidimo zamrznutu ljudsku dramu.
Pogledajte te čudesne snimke! Pogledajte i otputujte sa Stevom Mccurryjem tamo gdje nikada nismo išli. U dubine trećeg svijeta, u grubu, mučnu stvarnost nemilosrdnih života. Zatim samo na trenutak razmislite o svojim žalopojkama i brigama u posljednjih nekoliko mjeseci, i stavimo zajedno stvari na vagu.
Sigurno dobro vidimo? Dobro osjećamo?
Je li sigurno toliki problem koliki mislimo da je, unatoč koronavirusu i tisuću drama?
No, šetajući Kambodžom, upao sam u malu neugodnost kad je Steve McCurry spazio nekoliko redovnika u zaklonu slamnate kolibe i poželio se fotografirati s njima.
„Stani ispred njih Tamás" - rekao je Mccurry i već podigao kameru - „malo naprijed da ti budeš na svjetlu" - došla je sljedeća uputa, i prije nego su se redovnici mogli prenuti, prije nego im se pogled mogao promijeniti, i prije no što se moje raspoloženje moglo promijeniti, već je škljocao aparat.
Samo jednom.
To je bilo to. Par sekundi. I od tada mi je to omiljena fotografija mene...
